e-Veritas, 8.9.2021, Povodom 28. godišnjice stradanja Srba iz „Medačkog džepa“

Медачки џеп Фото: Архива, Глас Српске

Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena južno i jugoistočno od Gospića u tzv. “Medačkom džepu”,  koja su se do tada osamnaest mjeseci nalazila pod zaštitom UN-a.

Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, trovala bunare, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Ono što nisu uspjeli u nastupanju, pobili su i uništili u povlačenju, koje je, uz posredovanje UNPROFOR-a, potrajalo do 17. septembra iste godine.

Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine, što im je i uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom.

U ovoj akciji  stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila. Među žrtvama je bilo 17 žena a među civilima 26 starijih od 60 godina. Hrvatska  je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela; pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela; dva tijela su izvukli pripadnici SVK;  jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze još 11 leševa skrivenih u jednoj septičkoj jami u Gospiću. Od ukupno 84 pronađena posmrtna ostatka, još je sedam ostalo neidentifikovano. Na listi nestalih vodi se još 11 lica, među njima 7 civila prosječne starosti 71 godinu, od kojih su 4 žene.

U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lubanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine, odsječeni dijelovi tijela, živi bacani u vatru) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu „spržene zemlje“. Komadant UNPROFORA, general Žan Kot, 19. septembra 1993, poslije kompletnog obilaska pomenutih sela, izjavljuje: “Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno”.

Za zločine počinjene u ovoj akciji Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je trojicu hrvatskih generala: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati “paralelnu liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.

Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005, prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara. Županijski sud u Zagrebu, u maju 2008, optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije „Džep ‘93“, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava 4 civila i pljačkanje imovine te ubijanje i mučenje po jednog ratnog zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud smanjio na šest godina.

Komadant UNPROFORA, general Žan Kot, 19. septembra 1993, poslije kompletnog obilaska pomenutih sela, izjavljuje: “Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno”.

Počev od 2012, hrvatsko pravosuđe je optužilo još trojicu pripadnika HV-a: Josipa Krmpotića, komandira izviđačke čete 9. gardijske brigade HV-a, zbog dopuštenja podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK i naredbe da se pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva, te Velibora Šolaju i Josipa Mršića, pripadnike iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe.

U međuvremenu sa sva trojica i osuđeni pred Županijskim sudom u Zagrebu:  Josip Krmpotić (osuđen samo za naređivanje paljenja i rušenja srpskih kuća)  na tri godine, Velibor Šolaja na pet godina i Josip Mršić na  tri godine zatvora, svi pravosnažno.

Iako je u pomenutim sudskim postupcima nesporno utvrđeno da su u zapaljenim kućama izgorjele i četiri žene, za njihovo paljenje niko nije odgovarao.

U aprilu 1991. godine u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju 307, a u Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2021. u Divoselu ne živi niko, u Počitelju dvije starice, a u Čitluku četiri porodice sa ukupno deset članova.

U Beogradu i Banja Luci, 08.09.2021.