Жељко Матовић: Изјава Мире Милачић

From: zeljkomatovic <zeljkomatovic@>
Date: 2016-10-05 9:03 GMT+02:00
Subject: Izjava Mire Milačić
To: srpski.memorijal@gmail.com

Poštovani,

U prilogu je izjava, a u biti velika želja moje sestre od tetke Mire Milačić koja šivi u Beogradu i ima 90 godina, da sačuva od zaborava stradanje svojih roditelja i cijele svoje porodice u teškim vremenima tokom prve polovine XX vijeka.

Ovu izjavu sam zapisao prilikom moje zadnje posjete u julu 2016.g. i obavezao sam se da ću je poslati na ovaj vaš e-mail.

Sve nepoznanice, eventualna pojašnjenja, zbog želje moje sestre, sam spreman da pokušam da preciziram i možete me ubuduće kontaktirati na ovaj moj privatni e-mail.

S’poštovanjem,
Željko Matović.

Podgorica, 05.10.2016.g.
tel.

prilog doc

IZJAVA MIRE MILAČIĆ
RODITELJI: otac ILIJA STANIŠIĆ
majka NOVKA MATOVIĆ

Moj otac, Ilija Stanišić, bio je dobrovoljac u srpskoj vojsci za vrijeme balkanskih ratova i u Prvom svjetskom ratu.

Koloniziran je iz Bratonožića, kao dobrovoljac srpske vojske u Metohiju, selo Kosurić, opština Barani.

Sa porodicom je mirno živio na svom imanju sve do okupacije 1941. godine. Zbog opasnosti za svoju bezbjednost i bezbjednost svoje porodice, nakon preuzimanja vlasti od strane italijana i ballista, prinuđen je tajno da napusti svoje ognjište i da se vrati u rodno mjesto u Bratonožiće, današnja Crna Gora.

Zog teških ekonomskih prilika koje su vladale i u Crnoj Gori, Ilija je odlučio da on i njegov mlađi sin ostanu u Bratonožićima, a da se njegova supruga Novka rođ. Matović vrati u rod sa dvoje djece, ćerkom Mirom i starijim sinom Tomašem. Novka je sa djecom pošla kod svog oca u Pipere, selo Radeća. Ovo razdvajanje je teško palo cijeloj porodici, a posebno maljoljetnoj djeci.

Prilikom bombardovanja ubala na Radovču 1941. godine, od strane italijana, granata je pogodila Novku i tu je smrtno stradala, kao prva žrtva čestih italijanskih granatiranja iz artiljerijske jedinice stacionirane u Podgorici, na brdu Gorica.

Moj otac, Ilija Stanišić, kao udovac, pokušavao je da se ponovo vrati na Kosovo. Neko mu je bio javio da može da se vrati na svoje ognjište. Da ne bi rizikovao bezbjednost svoje djece sam je pošao u svoje selo na Kosovu. Međutim odmah ga je neko prijavio italijanima i balistima koji su ga  odmah je uhapsili.

Interniran je u Albaniju, zajedno sa mnogim srpskim rodoljubima, i stacioniran u logoru gdje su prinuđeni na težak prinudni rad. Logor se nalazio u gradu Lješe.

Nakon toga njegova porodica, nažalost, nikada više nije čula šta se zbilo sa Ilijom.  Što se kaže ne zna mu se ni gdje mu je grob, što meni kao njegovoj ćerki teško pada, pa želim da na ovaj način koliko  toliko sačuvam uspomenu na moje roditelje.