Savo Štrbac: Rubrika „Kidnapоvani“

Баљци, Дрниш Фото: serbiantwister, Panoramino

Baljci su poveliko krajinsko selo sa oko 600 duša, uglavnom Srba. Smješteno je u opštini Drniš, blizu ratom uspostavljene granice između Krajine i Hrvatske. Baljčani su život prilagođavali ratnim prilikama. Vojno sposobni muškarci već treću godinu brane Krajinu, dok nejač, žene i starci obrađuju polja i čuvaju stoku. Baljačka polja i pašnjaci dopiru do same granice.

Što je rat duže trajao, to su Baljčani, postajali manje oprezni. U želji da što više obrade polja i što bolje nahrane stoku, zalazili su sve bliže granici. Troje seljana, Dušan (60), Mara (50) i Marija (47), istjerali su 27. maja 1993. godine ovce, koze, krave i konje na ispašu do bukove šume ispod sela. Šuma se prostirala s obje strane granice. Nisu se vratili kućama. Ni oni, ni njihova stoka. Ukućani su ih dozivali i tražili, a kada je prošla i noć, a od njih ni traga ni glasa, došli su u prostorije Komisije za razmjenu zarobljenika i prijavili njihov nestanak.

Za nas nije bila velika novost to što je kidnapovano troje civila, jer je tog proljeća u sjevernoj Dalmaciji prijavljeno više slučajeva. Hrvatska vojska je otela više čobana i seljaka sa njiva, ali do tada se nije desilo da i stoka bude kidnapovana. U svakom slučaju, upisali smo imena troje nestalih na potražnu listu u rubriku “kidnapovani civili”.

Slijedila je uobičajena procedura. Napisani su protesti protiv čina kidnapovanja i upućeni Posmatračkoj misiji Evropske zajednice, UNPROFOR-u i Međunarodnom komitetu Crvenog krsta. Zahtjevano je da što prije ispitaju slučaj i zatraže od hrvatske strane da vrati ljude i stoku. Odgovor je stigao veoma brzo, već 3. juna. Splitsko-dalmatinska Policijska uprava šalje komandi UNPROFOR-a za Sektor Jug dopis sljedeće sadržine:

“Osvrćući se na vaš verbalni zahtjev od 01. juna koji se odnosi na tri lica, Maru, Dušana i Mariju, koji su nestali iz sela Baljci 27. maja 1993. godine, primili smo informaciju da su članovi Hrvatske vojske prihvatili isti dan gore navedena lica s linije sukoba zbog njihove vlastite sigurnosti (minska polja) i dovezli ih u Šibenik, gdje se još uvijek nalaze. A što se tiče stada, 250 ovaca, 50 koza, 8 krava i 1 konja, želimo da vas informišemo da je stoka ostala na privremeno okupiranom prostoru od strane neprijateljskih formacija.” U potpisu je bio šef Policijske uprave, Ratomir Vranješ.

Rodbina kidnapovanih je bila zadovoljna saznanjem da su Mara, Marija i Dušan živi i pomirili su se s činjenicom da svoje blago više neće vidjeti. Ipak, Hrvati, bez obzira na sve proteste, nisu vraćali ovo troje čobana, te smo ih morali staviti na listu sa ostalim zarobljenicima. Razmijenjeni su 16. jula 1993. godine na graničnom prelazu Markovac, između Otočca i Poduma. Stiglo je tada deset zarobljenika, od koji je bilo troje čobana, Dušan i dvije žene – Mara i Marija.

Ćutale su kad smo ih preuzimali. Ćutale su u vožnji do Knina. Smatrao sam da poštuju običaj dalmatinskih seljanki da ćute među nepoznatima. Uostalom, njih dvije su bile civili i relativno kratko u zarobljeništvu, pa nisam ni očekivao da i imaju šta posebno da ispričaju.

Nakon dolaska u Knin razmijenjeni idu u Dom vojske na ručak. Tu ih većinu sačekuje rodbina. Još uvijek ne obraćam pažnju na Maru i Mariju, mada sam ih vidio za stolom. U trenutku kada su konobari počeli da iznose jelo, Marija je naglo ustala od stola i objema rukama počela da čupa kose. Vikala je:”Istina je! Istina je!” Ljudi su poskakali od stola. Konobari su zastali. Svi su bili zatečeni prizorom. Marija, gluva i slijepa za sve oko sebe, i dalje je čupala kose i vikala: “Zaklali su ga! Zaklali su ga!”

Pramenovi iščupane kose padali su po stolu i podu. Nekoliko ljudi je pokušalo da je uhvati za ruke, ali se ona natčovječanskom snagom otimala. Bacila se na pod i počela po njemu udarati šakama, nogama i glavom. U toj gužvi, pored nje se pojavila jedna mlada žena, zagrlila je i plačući joj govorila: “Majko, smiri se. Sada si sa nama. Ovdje ti niko neće ništa učiniti.” Bilo je očigledno da joj je to kćerka, ali i to da je Marija ne primjećuje. Nastavila je još jače da čupa kosu i glasnije viče: “Zaklali su mi sina. Vidjela sam njegovo uvo i nogu.” Kćerka je takođe vikala: “Živ ti je sin, majko, živ!” Ali, riječi nisu dopirale do ušiju i mozga očajnice. Ona je bila u drugom svijetu. Stigla su kola hitne pomoći i odvezla je u bolnicu.

Ljudi su se vratili za sto, bili su gladni i počeli su da jedu. Naviknuti na zatvorsku hranu i disciplinu, postepeno su se opuštali i prilagođavali novim uslovima. I Mara je jela i pričala:

“Onog dana nas smo troje u blizini naših kuća čuvali stoku. Bilo je oko 14 časova, kada se se iz šume, u koloni po jedan, pojavilo osam naoružanih ljudi u uniformama. Opkololi su nas i govorili: “Ne bojte se. Naši smo.” Kad su nam se sasvim približili, vidjeli smo da su to hrvatski vojnici. Rekli su da povedemo blago i idemo do njihove komande, te da će nas vratiti natrag.

Tjerajući stoku ispred naoružanih vojnika, stigli smo u selo Murjače, do njihove komande. Stoka je tu i ostala, a nas su vojnim vozilom prebacili u Pribude. Tu smo probdjeli cijelu noć. Ispitivali su nas. Nas žene nisu tukli, a Dušanu su izbili dva zuba i slomili dva rebra. Ujutro su nas, preko Pakova Sela, odvezli u Šibenik. Tu su nas vodili na tri-četiri mjesta i na svakom nas ispitivali. U Šibeniku su nam prvi put od zarobljavanja dali da nešto jedemo. Jeli smo na mjestu na kome je bilo mnogo vojnika i policajaca, koji su nam dobacivali, mašući puškama, noževima i pištoljima: “Nećete ga jesti, četnikuše!”

Odatle su nas opet nekud poveli i usput nam govorili: “Vodimo smeće u šumu da ga pobijemo, da ne smrdi u gradu.” Kad smo išli uz more, Marija je, vjerovatno iz straha, skočila u vodu. Za njom je skočio jedan policajac i izvukao je.

Ispostavilo se da su nas vodili u zatvor. Sve troje su nas smjestili u jednu ćeliju. Svaku noć su nas, jedno po jedno, odvodili u drugu prostoriju i tu nas ispitivali, a mi smo morali stajati potpuno goli. Kad god im se odgovor ne bi svidio, tukli bi nas.

Nas dvije smo po cijeli dan prale hodnike i naizmjenično po hodniku nosile lonac od po 20 litara vrele vode. Na sve što smo radile i uradile, stavljali su primjedbe, što je bio razlog da nas udaraju, psuju, pljuju… Izvodili su nas napolje i, zajedno sa ostalim zatvorenicima, potpuno gole, polijevali hladnom vodom. To je trajalo i po tri sata, nekad i dva puta dnevno.
Ponekad bi nam na zidu ćelije olovkom označili neko mjesto i naredili nam da se tu naslonimo. Tako je trebalo da ostanemo puna 24 sata. Nismo se smjeli pomjerati.

Najteže nam je padalo što nismo smjeli vršiti nuždu. S vremenom sam sama tražila da perem i čistim i postepeno su prestali da me maltretiraju. Okomili su se na Mariju, koja je bila mlađa, uočljivija i manje snalažljiva od mene. Svakodnevno su je pitali za sina i muža i, nezadovoljni njenim odgovorima, tukli je, najviše po glavi i rukama. Jedne noći su joj u ćeliju donijeli meso u šerpi i rekli joj da je to uvo njenog sina, koga su zaklali. Dok su je tjerali da to jede, govorili su joj da će joj ujutro donijeti i njegovu nogu. Do toga, Marija je bila potpuno normalna. Od tada više nije bila svjesna ničega što joj se događalo. I dalje su je tukli.

Jedne noći su ušli u ćeliju s nožem da joj, rekoše, odsjeku dva srednja prsta na desnoj ruci, kako se više ne bi mogla krstiti. Srećom, to nisu učinili. Ali, nisu je ostavljali na miru. Tjerali su je da liže krv sa poda u prostorijama u kojima su tukli zarobljenike. Morala je da pase travu u dvorištu. Dok je jednom vršila nuždu, bacili su joj u oči sonu kiselinu. Osam dana ništa nije vidjela.”

Za stolom u kninskom Domu vojske pričali su zarobljenici strašne priče. Razgovor je bivao sve žustriji. Pa, bilo je i smjeha. Prirodno, ljudi su se radovali slobodi i susretu s najbližima. Konobari su odnosili prazne tanjire. Jedino Marijin je ostao pun. Primjetivši kako odnose Marijino netaknuto jelo, Mara je rekla: “Ovo je jelo Mariju podsjetilo na onu noć kad su je tjerali da jede meso za koje su tvrdili da je uvo njenog sina. Jadnica, nije izdržala. Eh, šta je pretrpjela. Dobro je i da je živa.”

I ta razmjena je završena. Ljudi su došli i otišli. Svako na svoju stranu, svojim putem. Ostala je priča o Mariji, Mari i Dušanu, priča o ljudima u ratu. Priča o zločinu bez kazne. Odlučio sam da je i vama ispričam, jer je to priča o nama, ljudima s kraja dvadesetog vijeka. Pričam je i zbog toga što ne želim da onaj dopis s početka, pun cinizma i laži, ostane jedini svjedok vremena za generacije i vijekove koji dolaze.

(Savo Štrbac, Zvona sudbine, 2005)