DIC Veritas, 21.9.2020, Savo Štrbac: Zločin na Koranskom mostu

Помен, илустрација Фото: СРНА

Od svih krivičnih djela koje poznaje savremeno društvo, jedino krivična djela ratnih zločina ne zastarjevaju.

Postupci za ratne zločine u pravilu, kako pred domaćim tako i pred međunarodnim sudovima, dugo i traju. Rekorder po trajanju jednog takvog  krivičnog postupka, koliko je meni poznato, je onaj za zločin na Koranskom mostu, koji je trajao pune 23 godine, dok su postupci za naknadu štete proistekli iz tog krivičnog postupka  još u toku.

O kakvom zločinu je riječ?

Dana 21. septembra 1991. godine pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Zbora narodne garde RH, ispred mosta na rijeci Korani u Karlovcu, zaustavili su dva vojna kamiona u kojima su se, iz kasarne “Mekušje” u kasarnu “Logorište”, prevozili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, koji su, nakon pregovora i obećanja hrvatske strane da će biti pušteni, odložili oružje.

Odmah po predaji, jedna grupa aktivnih pripadnika JNA  odvežena je u Karlovac u prostorije policije, a druga grupa od 17 rezervista sa Korduna, sprovođena je pješice preko Koranskog mosta. Čim su stupili na most, pojavila su se uniformisana lica sa fantomkama na glavama i počeli “krvavi pir” nad rezervistima u kojem su trinaestorica likvidirana: Jovan Sipić (25), Božo Kozlina (27), Nebojša Popović (24), Milić Savić  (41), Milenko Lukač (32), Nikola Babić (43), Slobodan Milovanović (25), Svetozar Gojković (32), Miloš Srdić (43), Zoran Komadina (27), Mile Babić (42), Vaso  Bižić (36) i Mile Peurača (27). Svi su bili iz Krnjaka i okolnih sela, osim Mile Babića, koji je bio aktivni podoficir JNA i koji je dobrovoljno ostao  sa rezervistima.

Nebojša Jasnić, preživjeli rezervista, pred istražnim sudijom Okružnog suda u Glini 10. oktobra 1994. godine o događaju na mostu iskazuje: “Dok smo ležali na zemlji jedan zengista počeo je da tuče Zorana Komadinu puškomitraljezom po cijelom tijelu, od kojih udaraca je jaukao. Tad se umješao aktivni zastavnik Mile Babić i rekao da na to nemaju pravo, nakon čega je i njega počeo ta tuče na isti način. U jednom trenutku vidio sam da je taj zengista nožem zaklao Zorana Komadinu i zastavnika Milu Babića, onako dok su ležali potrbuške. Tada je taj isti zengista povikao “četnici, dižite se i okrenite se”. Kad smo se podigli počeo je puškomitraljezom rafalno pucati po nama. Vidio sam momenat kada se moji saborci zakreću i onda sam, ne razmišljajući, skočio u dubinu. Sa visine od oko 15 metara pao sam na kopno i tu sam se polomio. Ali sam  odmah i poskočio i zaronio u vodu i zavukao se pod obalu. Odozgo sa mosta pucali sa prema meni ali me nijedan metak nije pogodio”.

Pored Jasnića, sa mosta su skočili i Duško Mrkić, Peurača Mile i Branko Mađarac. Po Mrkićevom svjedočenju u gore pomenutom predmetu, on i Peurača su doskočili na obalu sa pijeskom. Prije ili u toku skoka oba su  ranjeni – njega je metak pogodio u stomak a Peuraču u nogu. Prilikom pada dodatno su se polomili. Već je bio mrak pa su se prepoznali po jaucima. Otpuzali su do vode. Peurača nije mogao da trpi bolove pa je zaronio u vodu i “živ se utopio”. Jasnić, Mrkić i Mađarac su se uspjeli spasiti, neovisno jedan od drugoga.

Preživio je i Svetozar Šarac. Evo i njegovog iskaza: “Dobio sam metak u pluća i izgubio svijest. Osvjestio sam se u toku noći i vidio da se nalazim na kraju mosta u gomili mrtvih. Niko nije bio od zengovaca. Nalazili smo se na parkiralištu nedaleko od ribarske kolibe, a to je ispred mosta, gdje smo prije bili dovedeni i gdje smo ležali potrbuške i gdje su bili zaklani Sipić Jovan i Bižić Vaso. Kako je naš kamion “TAM 150” bio u blizini na 2-3 metra, došao sam do njega i ušao u kabinu. Tu sam ostao do jutra. Ujutro su došla petorica zengovaca sa policijskim autom. Isčupali su me iz kabine napolje. Ležao sam na zemlji a oni su bili oko mene. Jedan od njih me kundakom puške udario po glavi i izbio mi  oko – lijevo”

Za ovaj zločin je pred hrvatskim pravosuđem u maju 1992. započeo krivični progon karlovačkog specijalca Mihajla Miše Hrastova, a završio je u maju 2015. presudom Vrhovnog suda, kojom je osuđen na četiri godine zatvora zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja. Hrvatsko pravosuđe se u te 23 godine “proslavilo” s ukupno sedam presuda (prvostepeni su ga oslobasđali a drugostepeni ukidali takve presude) istom čovjeku za isto krivično djelo, da bi ga na kraju ipak proglasilo zločincem, paralelno od njega praveći heroja i žrtvu.

Iako izvedeni dokazi ukazuju da je u likvidaciji rezervnog sastava JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je formalno-pravno još uvijek bila i Hrvatska, učestvovalo više lica, koji su dobijali naredbe iz karlovačkog Kriznog štaba,  hrvatsko pravosuđe nikog drugog, osim spomenutog Hrastova, još nije procesuiralo, a mala je vjerovatnoća da će to učiniti i u budućnosti.

Ovaj događaj se u hrvatskoj javnosti opravdavao ubistvom trojice hrvatskih policajaca kod Budačke Rijeke u avgustu 1991. godine, za šta je sud u Karlovcu još 1999. u odsustvu osudio trojicu kordunaških Srba na maksimalne kazne od po dvadeset godina zatvora.