Portal Novosti, 28.10.2020, Čega se to boje mladi Srbi u Hrvatskoj?

‘Imam svoju dvojezičnu osobnu iskaznicu, predstavljam se kao Srpkinja, ali kroz iskustva vršnjaka kroz različite programe, znam da se nisu uspjeli osloboditi strahova’, kazala je Jelena Nestorović na tribini SPD-a ‘Privrednik’

Razvijanje dijaloga, uvođenje građanskog odgoja u obrazovanje, zakonsko suzbijanje, sankcioniranje govora mržnje, trebali bi pomoći otklanjanju nezadovoljstva i strahova u društvu, pogotovo među mladim generacijama, zaključak je učesnika tribine SPD-a ‘Privrednik’ održane 27. oktobra pod naslovom ‘Čega se boje mladi Srbi u Hrvatskoj’.

Govoreći preko video linka, pučka pravobraniteljica Lora Vidović naglasila je da je 2015. i 2016. zabilježen veliki porast nasilja prema Srbima, a 2019. bilježe se stotine primjera različitih vidova nasilja.

– Tema je dobro pogođena i važno je čuti iskustva koja stječemo iz pritužbi i informacija na osnovu čega radimo izvještaje. Iako mladi dijele istu sudbinu, Srbi u sredinama, kao što su Brač ili Uzdolje, u specifičnoj su situaciji. Osim toga i podatak da su srpski učenici za manjinsku nastavu dio udžbenika dobili tek u veljači, a dio nije dobio ni do danas dovoljno – rekla je Lora Vidović.

– Čak 90 posto korisnika društvenih mreža vidjelo je govor mržnje, najčešće one koja se temelji na nacionalnoj pripadnosti. Treba nas zabrinuti normalizacija prihvaćanja takvog govora koji ljudi ne prijavljuju.

Dalje, čak 68 posto mladih nije prijavilo komentare mržnje jer misle da to nije bilo dovoljno za incident, čak ni one koji mogu izazvati strah i suicidalne osjećaje. Prisustvo govora mržnje na TV-u i radiju, kao i na pročeljima zgrada, ide uz nepovjerenje u institucije. Djeca su opterećena ratom, a to su im nametnuli odrasli. Nedostaje nam obrazovanja za ljudska prava, a pitanje je kako se boriti protiv straha.

Izbacivanje mrzilačkih sadržaja može se postići izmjenom Zakon o elektroničkim medijima, ali treba nastaviti s adekvatnim prepoznavanjem govora mržnje i razvijati otvoreni dijalog u kojem bi bilo prostora za suočavanje i prevladavanje straha. U našim izvještajima Saboru dajemo konkretne preporuke, ali one nemaju veliki efekt, jer je ipak najvažnija politička poruka koje nema – rekla je Vidović.

– Ne želim pristati na poziciju žrtve i protiv te se pozicije, kao i protiv strahova treba boriti – rekla je Maša Samardžija iz Privrednika koja je izbjegla u Oluji, vratila se iz Srbije i od trećeg do osmog razreda pohađala nastavu u Kninu.

– Zbog specifične klime u Kninu, mi Srbi koji smo tu bili u školi, nismo imali probleme, kao što su ih imali u drugim obližnjim sredinama. U razgovoru s brojnim stipendistima ‘Privrednika’ saznala sam da se neki dječaci i mladići fizički napadaju, a da se nad djevojkama provodi psihičko i verbalno nasilje. Postoji više vrsta strahova – od nasilja, bilo koje vrste diskriminacije, bojkota, distanciranja, nezaposlenosti… – rekla Samardžija i naglasila da, iako nacionalna pripadnost nije presudna, treba je isticati kako bi se razbili tabui koji postoje u društvu.

Jelena Nestorović iz SNV-a, aktivistica Omladinske mreže Srba u Hrvatskoj, naglasila je da se sredine u kojima je živjela i u kojima se školovala – Mala Paukova, Sunja, Sisak i Zagreb – značajno razlikuju.

– U Zagrebu sam se počela oslobađati straha, jer sam upoznala ljude slične sebi, Srbe i Hrvate, koji ne smatraju da je bilo kakav vid različitosti problematičan. Kroz to sam postala osoba, imam dvojezičnu osobnu iskaznicu, predstavljam se kao Srpkinja, ali kroz iskustva vršnjaka kroz različite programe, znam da se nisu uspjeli osloboditi strahova, a mnogi to neće biti u prilici kao što sam to bila ja. Istina, nama koji radimo u srpskim organizacijama znatno je lakše jer možemo iznositi stavove, ali se postavlja pitanje zašto to ne mogu drugi.

Omladinska mreža, čiji sam član, u ovoj fazi za zadatak povezivanje i snaženje mladih Srba i shvaćanja da smo krojači svoje sudbine. Moramo se pokrenuti i potaknuti ljude da sami uzimaju stvar u svoje ruke kako bi ostvarili promjene na lokalnom nivou i shvate da nisu sami. Upravo zbog toga smo imali akcije vezane za Hrvate u Srbiji – manjine mogu ‘kliknuti’ međusobno, ali jedino u interakciji s većinom dolazi do promjena – rekla je Jelena Nestorović.

Osvrnula se i na teroristički akt mladog Danijela Bezuka. – Ne opravdavam taj čin, ali suosjećam s Bezukom. On nije imao nikakvu šansu upravo zbog odgoja mladih u njegovoj Kutini. Oni nemaju šansu da budu ljudi koji će sjesti s nama i biti normalni jer su zatrovani, a njihovi životi upropašteni, podvukla je Nestorović.

– Vukovar je sada grad slučaj. Za razliku od ranijih godina kad su tuče bile nezamislive, zadnjih godina su sve žešće i masovnije. Nisu navijačke nego međuetničke, a skoro svaki dan netko od Srba bude napadnut, iako lokalni mediji tvrde drugačije. Zbog toga gradom patrolira interventna policija – rekao je preko video-linka predsjednik udruženja ‘Josif Runjanin’ i novinar Dušan Velimirović, ističući da djeca nisu toliko kriva koliko su krivi roditelji koji utiču na njihov odgoj.

Govoreći o pisanju portala srbi.hr rekao je da ih čitaju i oni koji nisu Srbi, te da nisu doživljavali reakcije i napade, iako je toga bilo nakon hapšenja više Srba u Negoslavcima.

Saborski zastupnik zeleno lijeve koalicije Vili Matula ukazao je na postojanje huškačkih poruka iz vrha vlasti, kao i da se od 2015. pojačava količina etnički uvjetovanog nasilja.

– U općem nezadovoljstvu razvija se kriva ideja da je najvažnije biti Hrvat, ali u značenju da biti Hrvat znači ne biti Srbin. Vrijeđanje po nacionalnoj osnovi je znak nekog manjka u osobi koja to radi. Zato obrazovanje o građanskim pravima mora postati predmet, kako bismo hrvatsko društvo učinili poželjnim, rekao je Matula.

Piše: Nenad Jovanović