Salаmon Jazbec: Jasenovac nije mit

Pečat | Piše: Filip Erceg | 09. мај 2009.

Саламон Јазбец, аутор Magnissimum crimen Фото: Печат

Salamon Jazbec (1965) pisac je brojnih članaka o židovskoj kulturi, religiji i običajima. Član je hrvatskog ogranka Svjetske konferencije Religije za mir u okviru kojeg je tokom rata radio na uspostavljanju dijaloga između Katoličke crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Godine 1994. osniva Hrvatsko-izraelsko društvo, a danas je tajnik Margelovog instituta, poznatog po lovu na odbjeglog ustaškog zločinca iz Požege Milivoja Ašnera.

Nedavno je u Zagrebu promovirana knjiga Magnissimum crimen – Pola vijeka revizionizma u Hrvata, čiji je autor Salamon Jazbec, zagrebački Židov, koji se već na samom početku pita: „Kako je Spomen – područje Jasenovac postalo jasenovačko područje zaborava?“ Objavljivanje ove akribijalne studije na hrvatskom tržištu, knjige, čiji je naslov provokativan jednako kao i sadržaj, bio je dovoljan povod za razgovor sa njezinim autorom.

Gospodine Jazbec, nedavno je u izdanju Margelovog instituta iz Zagreba, izišla Vaša knjiga Magnissimum crimen (Najveći zločin), čiji naslov neodoljivo podsjeća na poznatu knjigu Viktora Novaka Magnum crimen (Veliki zločin), koju je svojevremeno Katolička crkva stavila na Index librorum prohibitorum, a u kojoj se Vi, između ostalog, bavite „kompleksom Jasenovac“ u najširem smislu. Koji je to zločin po Vama „najveći“, i zar već zločin genocida nije sam po sebi dovoljno velik zločin – najveći!?

Genocid jest najveći zločin per se, no negiranje genocida je efektivno najveći zločin. Ponajveći zločin tako postaje negiranje velikog zločina. Temeljna negacija genocida (u pravilu Holokausta, ali i drugih genocida, pa tako i endehazijskog genocida nad srpskim narodom) osovljuje se kao stožerna ideja povijesnog revizionizma, te stoga taj fenomen predstavlja najveći zamislivi krimen, jer se radi o repeticiji genocida drugim sredstvima, rječju umjesto kamom, patvorenom znanošću mjesto stvarnog logora. Pod oblandom povijesti dešava se svakodnevno ubijanje istine o jednom prevelikom zločinu. Revizionizam Hrvatskom hara. On je u nekih specifičnih socijalnih grupa postao modus vivendi.

Često govorim da bismo trebali ustanoviti institut čuvara povijesne istine, neku vrstu svjetovnog reda – Red čuvara povijesne istine – u koji bi se primalo inicijacijom. Čestiti ljudi, najizvrsniji i najispravniji pojedinci koje posjeduju matični nacionalni korpusi imaju čuvati povijesnu istinu o stradanjima naših naroda u II svjetskom ratu, trebaju ginuti za istinu, ako treba, kako se iznimno tragična prošlost ne bi ponovila. Povijesna istina je na Balkanu ugrožena, a na opakoj vjetrometini se našla upravo istina o jasenovačkim stradanjima.

Ništa nije preče od spašavanja istine o Jasenovcu! To bi trebala biti posvećena dužnost i srpskog naroda i srpske države i srpskog entiteta, jer se zanemarivanjem takve jedne prevažne zadaće ugrožavaju indirektno i vitalni srpski interesi danas. Srpski i židovski narod ne smiju nikada zametnuti i zapostaviti ogromne ustaške zločine; kao živi svjetionik ti ponosni narodi imaju prenositi i pronositi povijesnu memoriju o jasenovačkoj žrtvi kroz historijski hod. Ne smiju se kukavno zaboraviti žrtve i mučenici za slobodu, borci za bolji svijet, nevino mnoštvo koje je umoreno za realizaciju tuđih poganih ideja. Treba samo malo imaginacije, pa i lirske zanesenosti da se to uvidi.

U tom smislu i ovim putem upravljam stoga svim Srbima na pouku stihove velikoga srpskog pjesnika Jovana Dučića: „Jer je otadžbina samo ono kuda naš znoj padne gdje je krv očeva pala/ I plod blagosloven rađa samo gruda, gde su mač zarđan deca iskopala/ Samo buktinjama zbori se kroz tmine/ U zrcalu mača budućnost se slika/ Preko palih idu puti veličine/ Slava, to je strašno sunce mučenika.“

Kako je današnja Crkva u Hrvata reagirala na Vašu knjigu? Naime, kada je nedavno objavljen reprint knjige Dokumenti o zločinima i protunarodnom radu jednog dijela katoličkog klera, kardinal Božanić je zaprijetio državnim odvjetništvom. Hoće li i Vaša knjiga završiti na nekom novom Indexu librorum prohibitorum, i plaši li Vas da će možda katolički emisari pokupovati cijelu nakladu, kako bi je uništili?

Opasnosti da Crkva u Hrvata pokupuje i uništi cijelu nakladu Magnissimum crimena iz 2008, kao što je uistinu pokupovana i uništena cijela naklada Magnum crimena iz 1948. godine – ne postoji, s obzirom da je židovska organizacija Margelov institut iz Zagreba nakladnik i ekskluzivni distributer knjige, pa po svojoj procjeni uprava na čelu s direktorom Alenom Budajem odlučuje kome, kada, kako, koliko i po kojoj cijeni distribuirati knjigu.

Žalosna je činjenica, recimo, da tu knjigu ne možete kupiti u Srbiji i Bosni, jer se nije uspjela realizirati subdistribucija u tim zemljama, iako je opetovano iskazan velik interes s raznih strana. A što se tiče prijetnji Crkve državnim odvjetništvom, mogu reći samo kako su to doista anakroni infantilizmi, strašila koja mogu plašiti vrapce po polju, ali na koja se orlovi ne obaziru.

Sve tri knjige koje spominjete, i „Dokumenti o zločinima i protunarodnom radu jednog dijela katoličkog klera Jože Horvata i Zdenka Štambuka“ iz 1946, i „Magnum crimen“ i „Magnissimum crimen“, u potpunosti su dokumentirane knjige, pisane po primarnim i sekundarnim izvorima, te bi, stoga, svatko onaj tko želi oboriti ključne navode iz bilo koje od te tri knjige morao u najmanju ruku napisati podjednaku takvu knjigu kojom želi obarati u cjelini i detaljima.

Crkva to svakako može pokušati, ima mogućnosti, sredstava, kvalificiranog ljudstva, dostupnost arhivima i knjižnicama, ima volje i drskosti – pa neka izvoli! Moju knjigu hrvatska desnica kontinuirano napada samo parolaški, paušalno ocjenjujući djelo kao „monstruozni pamflet na tragu Viktora Novaka“ (Mladen Schwartz u „Hrvatskom listu“), odnosno knjigu posredstvom koje se „protiv Katoličke crkve vodi istrebljivački rat“ (Zvonimir Despot u „Večernjem listu“). S obzirom da je Z. Despot član Komisije „Justitia et Pax“ Hrvatske biskupske konferencije, možda se taj njegov medijski istup početkom rujna o.g. u zagrebačkom dnevnom listu bliskom Crkvi, može smatrati nekom posrednom reakcijom Katoličke crkve u Hrvatskoj na Magnissimum crimen.

No, zadržimo se još malo na Crkvi. Kakva je po Vašem mišljenju bila uloga Crkve u Hrvata za vrijeme tzv. NDH, te posebno nadbiskupa Stepinca, kojeg je papa Ivan Pavao II. proglasio „blaženim“. Slažete li se s tvrdnjom Ivana Fumića, bivšeg predsjednika SAB-a, izrečenom u Jasenovcu, da je Katolička crkva i danas „posljednji bastion ustaške ideologije“?

Uloga tzv. Crkve u Hrvata za vrijeme Pavelićeve vladavine bila je summa summarum krajnje negativna; od svih mjesnih crkava u okupiranoj Europi, Katolička crkva u Hrvatskoj ponijela se najbeščasnije. Kroz to osobito tegobno razdoblje u povijesti Balkana ta drevna vjerska institucija u potpunosti je iznevjerila svoju kršćansku misiju, izdala načela humaniteta i postala tek religijskom ekspoziturom ustaškog pokreta.

Tek u pojedincima, te slabim, nepovezanim i neustrajnim marginalnim katoličkim krugovima, uspjela je očuvati kršćanski duh ispomaganja bližnjeg bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Preko malobrojnih činova rijetkih hrabrih ljudi iz svojih redova katolički kler se u nekim segmentima djelovanja zaista časno i hrabro ponio u odsutnim časovima, pomažući ugroženima i progonjenima, a poneki zauzeti humanist se usudio čak i dići glas protiv bezakonja, terora i mržnje, dok su se određeni svećenici štoviše pridružili Narodnooslobodilačkoj borbi protiv okupatora i domaćih veleizdajnika.

Ali sve je to bilo znatno premalo, sporadično, nejako i dezartikulirano da bi se moglo pripisati Crkvi kao instituciji, organizaciji, vjerskoj zajednici ili moćnoj političkoj snazi na javnoj sceni, već se tek može pripisati u pojedinačne zasluge iznimnih pojedinaca koji su se dvostrukom hrabrosti uspjeli oduprijeti i svojoj proustaškoj matičnoj vjerskoj zajednici i samoj ustaškoj strahovladi. Neki takvi pojedinci svoj plemeniti angažman platili su na kraju vlastitim životom, nekolicina od njih čak i mučeničkom smrću u ustaškom logoru smrti Jasenovac.

Ali Crkva kao Crkva nije u tom smislu učinila mnogo, nasuprot, inducirala je puno zla. Nasilnim prevođenjem  srpskopravoslavnih u Rimokatoličku i Grkokatoličku crkvu, apsurdnom nevoljkošću izbavljanja od propasti pokrštenih Židova i pokatoličenih Srba, za koje se ta utjecajna institucija u pravilu nije zauzimala, kojima nije pomagala i za koje u krajnjem slučaju uopće nije marila – dovoljno govori o sramotnoj povijesnoj ulozi Katoličke crkve u Hrvatskoj kroz endehazijsko razdoblje.

Stepinac je za sve to kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije najodgovorniji. On je znao mnogo, mogao puno, ali nije učinio niti nekoliko postotaka od onog što je bilo u njegovim ovlastima i pod njegovim utjecajem. Za mene je on nedvojbeno negativna povijesna osoba. U svojoj drugoj knjizi, koja je u pripremi za tisak, vrlo opširno poglavlje posvećujem njemu i njegovoj ulozi u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i analizi lažne, pseudopovijesne, revizionistički strukturirane slike koja se o njemu stvara u hrvatskoj javnosti, kao spasitelju Židova i ostalih proskribiranih skupina na tlu zločinačke NDH.

Stepinac je vrlo nevoljko pristao na neko vrijeme zaštititi tek ostatak židovskog staračkog doma od pedesetak osoba, a osim tih staraca i starica samo vrlo rijetke, u pravilu vrlo imućne osobe židovskog porijekla koje su se na vrijeme pokrstile i koje su „oduvijek u svojem životu i radu disale hrvatski“. To je cijela istina o famoznom Stepinčevom „spašavanju Židova“ – što se u posljednje vrijeme poturava svijetu iz neoklerofašističkih krugova. Kad vidimo recentne istupe dominikanca Vjekoslava Lasića, vojnog ordinarija Jurja Jezerinca i njegovog donedavnog kancelara Kaćunka, dubrovačkog popa Babaića, kastavskog svećenika Jurčevića i mnoštva drugih katoličkih djelatnika u Hrvatskoj, kad čitamo glasilo Nadbiskupskog duhovnog stola zagrebačkog „Glas Koncila“, pratimo propovijedi hrvatskih biskupa, uvjeravamo se da Fumić nikako ne može biti u krivu.

Svi znamo što je genocid, čuli smo i za knjigocid, ali vi u svojoj knjizi spominjete jedan novi pojam – hurbnocid, kojeg literatura do sada nije zabilježila. Što je, dakle, po Vama hurbnocid?

U mojem vokabularu, hurbnocid je sustavno uništenje sjećanja na Holokaust; u širem smislu, sustavno upropaštavanje povijesne memorije na bilo koji genocid; u prenesenom značenju, ponovno ubijanje žrtve. U nedostatku prikladne riječi koja bi opisala takav socijalni proces, termin sam napokon skovao od latinske riječi occidere (ubiti) i jidiš riječi za Holokaust – hurbn.

Kao što pišem i u knjizi na str. 675, nakon svakog velikog genocida počinje jedan programirani veliki zaborav. I to je hurbnocid. Vrhunac razvoja hurbnocida manifestira se novim genocidom, koji se naposljetku čudovišno rađa iz supstrata prisilnog zaborava posljedica prošlog genocida. Efekt velikog zločina se tako proteže kroz puste generacije kao Drakulin ugriz.

Glavna metoda sprovođenja hurbnocida jest povijesni revizionizam. Revizionizam prikladno omogućava potpuno izokretanje odnosa; nakon što biva provedena kroz njegov kabinet čuda, žrtva viktimološkom alkemijom prestaje biti žrtvom, a zločinac postaje žrtvom. U konačnici se žrtva mora nesretno upinjati da je se uopće doživljava žrtvom, dok u klimaksu te dijabolične predstave društvena većina čak u konačnici nuka žrtvu da „klečeći moli za oprost“ – kao što su se drznuli zahtijevati neki šovenski cinici početkom devedesetih u ovom kraju svijeta. (Zagrebački sociolog prof. dr Nikola Dugandžija čitav jedan svoj rad iz 1983. posvećuje tom fenomenu)

Nakon što se na povijesnu istinu primijeni rekvizitarij revizionističke inkvizicije, zlodjela postaju opravdana, a činitelji nebrojenih nedjela uzvisuju se na pijedestal nacionalnih junaka i svetaca. U ovoj zemlji počinjen je Holokaust; u ovoj zemlji počinjen je strašan genocid tijekom Drugog svjetskog rata nad Srbima i Romima, u ovoj su zemlji obavljena etnička čišćenja, dovršena tzv. humana preseljenja ljudi. Promijenjena je kod nas temeljna društvena slika nekoliko puta, uvijek na štetu manjine, koja je opet nesmiljeno uništavana i tragično isključivana iz svih društvenih tokova.

Nastupom nove vlasti u Hrvatskoj, započeo je intenzivni proces grube revizionističke interpretacije svih događaja iz nacionalne prošlosti, osobito zbivanja iz endehazijskog razdoblja. Taj proces je, doduše, na finiji način počeo već i tijekom ranog jugoslavenskog realsocijalizma, ali se dovršio ili dovršava upravo u novoj Hrvatskoj. Što imamo danas?: stvarne i istinske žrtve u ovoj sredini – Židovi, Srbi i Romi – od strane nekih, ma gotovo svih revizionističkih povijesnih pisaca predstavljaju se tek kolateralnim stradalnicima u turbulentnim stadijima nacionalnog razvitka, dok se stvarnim žrtvama proglašavaju – Hrvati.

Hrvatski narod doživljava se kolektivnom žrtvom, s osobito tragičnim usudom, predstavlja se paćeničkom nacijom, posebno neshvaćenom i trajno progonjenom. To se zatim općom popularizacijom kroz raznorazne medije, iz desničarskih gremija seli na ulice te prodire u popularnu kulturu. Tako se rađa makabrični plod hurbnocida.