DIC Veritas, Slobodna Dalmacija, 12.9.2020, Dossier Varivode: štakori rata su dva mjeseca nakon Oluje išli u pljačku i ubijanje srpskih staraca i bolesnih

Вариводе Фото: Balkaninsight.com

Trebao je to biti jedan običan rujanski dan u selu smještenom desetak kilometara od Kistanja. Bar se tako činilo. Već su splasnula slavlja oko povratka cijelog hrvatskog teritorija u operaciji “Oluja”. Ljudi su se lagano vraćali svojim obvezama, životu, mislima o boljim danima koji će, kako su uvjeravali s TV ekrana, sigurno uslijediti.

Po Splitu, Sinju, Makarskoj ispijalo se kave i listalo novine koje su najavljivale sretnija vremena. Ali kako za koga.

Skoro dva mjeseca od “Oluje” štakori rata došli su u Varivode. Za njih bitke još nisu završile, pa su puške usmjerili ka bolesnim starcima. No, kako bi se bitkom moglo nazvati kad pucaš u nemoćno, bolesno čeljade, prikovano za krevet, koje ti ničim nije moglo uzvratiti, osim moliti za život. Ali molbe i zapomaganje malo su značili “hrabrim” bojovnicima.

Pucanj u glavu baki. Krv se samo razlila po pragu i natopila joj šudar koji je, kao i sve žene njezinih godina, imala na glavi.

Nije to bila nikakva bitka nego kukavičluk i sramota.

Valja podsjetiti na to da je ta jadna i ostavljena starčad poslušala poziv predsjednika Franje Tuđmana da ostanu. Vjerovali su mu. Ostali su. I umrli.

Tuga stegne oko srca kad pročitaš svjedočanstva da su ti ljudi, kako ih ne bi zadesilo kakvo zlo, na prozore stavili bijele krpe, bijele marame, bijele lancune, šaljući signal da nisu naoružani, da među njima nema vojnika, da su miroljubivi i da nikome ne žele zlo. Međutim, baš te krpe će poslužiti kao meta, jer će divljacima u odorama hrvatske vojske i policije upravo tako označene kuće poslužiti kao dokaz da u njima ima života. Života koji je, makar bio starački i bolesnički, trebalo tako surovo i bespotrebno prekinuti.

Ubijeni su Dušan Dukić (59), Špiro Berić (55), Jovo Berić (75), Jovan Berić (56), Radivoj Berić (69), Marija Berić (69), Milka Berić (67), Marko Berić (82) i Mirko Pokrajac (84). Kome su Dušan, Špiro, Jovo, Jovan, Radivoj, Marija, Milka, Marko i Mirko bili prijetnja? Nikome. Radilo se samo o bestijalnom iživljavanju.

Osim ubojstva, užasava i činjenica da ljudi koji su to učinili i dalje žive među nama; ubojicu možda svakodnevno srećete na blagajni u trgovini, u lokalnoj pekarnici, možda je on vaš susjed koji vas ujutro uredno pozdravi. Možda…

I stoga je jadna država koja se nije mogla izboriti s tim zlom koje ne može i neće isprati ni jedna odšteta ili isprika.

Varivode, danas u Općini Kistanje, do 1991. godine pripadale su Općini Knin. Prema popisu stanovnika iz 1991. imale su 477 stanovnika i svi su se izjašnjavali kao dalmatinski Srbi. Prema popisu iz 2011., imaju 124 stanovnika.

Nakon zločina u Varivode je, 4. listopada 1995. godine, među prvima ušla ekipa Slobodne Dalmacije; tekst o zločinima objavljen je 5. listopada pod naslovom: “Zločin u Varivodama – pucanj u Hrvatsku”. Tekst je napisala novinarka Davorka Blažević, a fotoreporter je bio Ante Baranić.

Tekst nije digitaliziran, ali smo ga pronašli u arhivu Slobodne Dalmacije. Novinarka Blažević piše da je prvi reagirao i javnost alarmirao Hrvatski helsinški odbor (HHO). Masakr je preživio Milan Pokrajac, tada čovjek u sedamdesetima. Novinari su ga našli kako leži u krevetu za koji ga je prikovala bolest. Plačući je govorio da nema nigdje nikoga svoga…

– Nikome nisam moga, niti je meni ima ko doć. Što se događalo, nisam ništa vidio, čujem puca, grmi, onda štene zaciča i – gotovo. A kako san se ja spasija, Bog znade. Nisu mi u kuću ulazili, a da jesu, znaš da ne bi sade bio živ… – pričao je, među ostalim, starac.

U selu se u vrijeme zločina zatekla i tada najmlađa žiteljka, 42-godišnja Boja Milošević, rođena Berić. Čula je pucnje i krenula je prema kući Mirka Pokrajca, a kad je vidjela leš ispred kuće, dala se u paničan bijeg. Naišla je na kistanjsku policiju, koja je dojavu o ubojstvu već dobila od jednog Šibenčanina koji je to poslijepodne došao obići prijatelja, ali ga je zatekao u lokvi krvi.

Tada je Boja, prenosi “Slobodna” iz tog vremena, hvalila policiju, kaže da su je čuvali cijelu noć, dali joj jesti…

– Stigosmo do kuće Špira Berića, pred ulazom duga, rastegnuta mrlja od sasušene krvi. Niže ulaznih vrata, pred konobom, vani na seoskom betonu – postelja. Uz nju uredno odložene seljačke sandale, zgužvan krevet preko kojeg nemarno bačen pokrivač od karirana, seljačkog sukna. Špiro je noćio vani… – dojmovi su novinarke.

Ostali svjedoci su pričali da su Varivođane, koji su nakon “Oluje” ostali u selu, povremeno obilazili hrvatski vojnici, pitali trebali li im što i brinuli se o njima. A onda je došla banda i sve ih poubijala.

U danima koji su uslijedili “Slobodna” je i dalje pratila zločin, pa je tako Zlatko Gledec, tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova, u intervjuu rekao da intenzivno istražuju ubojstva. A evo vidimo koliko je to intenzivno bilo da traje do danas: punih 25 godina.

Jovanu Beriću u Varivodama su ubijeni otac Radivoje i majka Marija. Nazvali smo ga. Ljubazno je popričao s nama, ali je naglasio da se ne želi baš vraćati u to vrijeme. Na naše pitanje vjeruje li da će se ikad pronaći ubojice njegovih roditelja, odgovorio je:

– Narod kaže ako politika bude htjela, onda će se riješit’ i taj zločin, a ako ne bude htjela… – kaže Jovan, navodeći da se u Hrvatsku vratio prije 16, 17 godina, nije imao problema ni sa s kime i živi u miru.

U prijašnjim istupima za medije (za BIRN, Balkan Investigative Reporting Network) kazivao je da ga je u periodu prije ubojstva nazvala majka i ispričala mu kako su naoružani muškarci maltretirali oca. Otac mu je tada bio u poodmaklom stadiju dijabetesa, pa im se nije mogao ustajati na pozdrav. Zbog toga su, svjedočio je Jovan, bili jako agresivni prema njemu.

Tijela majke i oca sahranjena su na kninskom groblju u zajedničkoj grobnici, a obdukcija nikada nije napravljena, iako su tadašnje hrvatske vlasti govorile da provode profesionalnu i sveobuhvatnu istragu. Nakon osam godina agonije roditelje je uspio pokopati u obiteljsku grobnicu.

Centar za suočavanje s prošlošću Dokumenta već je u nekoliko navrata upozoravao na nekažnjeni zločin. Oni to opisuju ovako:

– Dana 28. rujna 1995., gotovo dva mjeseca nakon završetka VRA “Oluja”, nekoliko pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga došli su u noćnim satima u selo Varivode te su vatrenim oružjem ubili devetero civila. Sva ubojstva su izvršena u dvorištima i kućama ubijenih, na mjestima gdje su se zatekli. Sve žrtve bile su starije životne dobi, sve žrtve bili su Srbi. Počinitelji zločina su još uvijek nepoznati pripadnici Hrvatske vojske i policije.

Sva tijela ubijenih su pokupljena i sahranjena u masovnu grobnicu u Kninu, a osim vanjskog pregleda na njima nikada nije obavljena obdukcija. Godine 2001. sva tijela koja su se nalazila na gradskom groblju u Kninu su ekshumirana i nakon obavljene identifikacije predana obiteljima – navodi Dokumenta, te podsjeća na to da je podignuta optužnica.

– Za ovaj zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, i to protiv nepoznatih počinitelja.Nema novih saznanja te progona počinitelja odgovornih za zločin u Varivodama.

Jovan Berić i njegove sestre pokrenuli su sudske postupke (građanske parnice), tražeći obeštećenje na ime usmrćenih roditelja. Na nižim sudovima gube parnice i suočavaju se s parničnim/sudskim troškovima koji su iznosili više od 50.000 kuna.

Zatim 18. siječnja 2012. Vrhovni sud Republike Hrvatske donosi rješenje u kojem se navodi da se revizija tužitelja prihvaća i temeljem toga ukidaju se presude sudova u Šibeniku i Kninu, te se predmet vraća na ponovno suđenje.

U navedenom rješenju Vrhovni sud smatra da je smrt Radivoja i Marije Berić uzrokovana terorističkim aktom, tj. aktom nasilja izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana. Temeljem toga Republika Hrvatska je odgovorna, i to po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja.

U presedanskom rješenju Vrhovnog suda, obitelji žrtava se daje pravo na naknadu štete, neovisno o tome što počinitelj zločina nije utvrđen, kazneno progonjen ili proglašen krivim.

Na Općinskom sudu u Kninu, 23. siječnja 2013. g., sutkinja Ana Jelač-Pecirep, predsjednica Općinskog suda, objavila je presudu, i to u građanskoj parnici/predmetu tužitelja Jovana Berića i dr. v. RH, i to u ponovljenom suđenju temeljem odluke Vrhovnog suda RH-a iz siječnja 2012. Temeljem spomenute presude Hrvatska mora isplatiti obeštećenje u iznosu od 540.000 kuna djeci Radivoja i Marije Berić, ubijenih u selu Varivode – navela je Documenta.

A što radi država Hrvatska, poduzima li što da nađe krivce?

– U svezi Vašeg upita u odnosu na smrtno stradavanje civila u naseljima Gošić i Varivode, možemo Vam odgovoriti da su u tijeku zajednički izvidi policije i državnog odvjetništva u cilju otkrivanja počinitelja – istaknuo je u svom odgovoru Branko Čvrljak, zamjenik šibenskog županijskog državnog odvjetnika, te je dodao:

– Nadalje Vam možemo odgovoriti da su u pet predmeta povodom tužbi radi naknade štete, donesene presude kojima su jedanaestorici članova obitelji povodom smrtnog stradavanja civila u Gošiću i Varivodama sudovi dosudili naknadu štete u ukupnom iznosu od 1.844.000,00 kuna – kažu u Odvjetništvu.

Isprika, novac, a što s ubojicama? Vječno se rade izvidi, i 25 godina nakon pokolja. Međutim, kako nas uvjeravaju naši izvori u MUP-u i Odvjetništvu, istraga se ipak intenzivira.

A zbog čega je došlo do ovog zločina? Pričajući “na kavi” s jednim braniteljem i s jednim psihijatrom, ponudili su mi nekoliko objašnjenja. Prvo je da su Srbi Hrvatima palili i ubijali, pa su se oni osvetili. Drugo objašnjenje govori da se radilo o sociopatima lišenima svake empatije, jer tko normalan može ubijati i sakatiti nemoćne i bolesne civile. Jedva su dočekali odsustvo sustava i mogućnost za nekažnjeno ubijanje i krađu.

Treće objašnjenje pak kaže da većina onih koji su krali i palili tuđe domove i nije imala veze s ratom nego su kao hijene išli nakon vojske u pljačku tuđih domova. Vojska je oslobađala, oni krali. Nisu bili u ratu, bojali su se ići, ali kad je trebalo krasti, bili su prvi. Neki od njih su vodili i žene, koje su, kakvih li strašnih crta ličnosti, krale i tuđu posteljinu, ručnike…

Na koncu, krv ubijenih Varivođana neće oprati nikakva isprika niti odšteta, samo pravda koja će dostići zločince. Ako ih i ne muči savjest, sasvim sigurno ih muči i grize strah da će ih ruka pravde konačno stići.

Jadan je takav život.

I naravno, neka ruka pravde padne i na one koji su likvidirali i hrvatske civile, jer zločin je samo to – zločin.

KRONIKA ZLOČINA ‘Staru majku su mi ubili na cesti, a potom joj odsjekli ruku. Sve sam gledao skriven iza stabla…‘

Paradržavica ‘Republika Srpska Krajina’ (RSK) obuhvaćala je teritorij sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banije, zapadne i istočne Slavonije te zapadnog Srijema i Baranje.

Akcija ‘Oluja’ provedena je na teritoriju UN sektora Jug i Sjever; počela je 4. kolovoza i trajala 84 sata. Službeni završetak operacije proglašen je 7. kolovoza 1995. u 18 sati. ‘Oluja’ je veliki dio područja koji je obuhvaćala RSK vratila pod ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Akcija, međutim, koja je imala svoj legitimni cilj, umrljana je brojnim ubojstvima civila, mahom staraca koji su poslušali poziv predsjednika Franje Tuđmana da ostanu na svojim ognjištima. Mnogi su ubijeni nakon što više nije bilo ratnih operacija, a mučeni su i ubijani muškarci i žene, među kojima i invalidne osobe, stariji od 80 godina… Istraživanja koja je proveo Hrvatski helsinški odbor pokazala su da je u kolovozu i rujnu 1995., tijekom i nakon završetka vojnih djelovanja, na akcijom obuhvaćenom teritoriju ubijeno više od 600 civila i spaljeno više tisuća kuća, farmi, pojata, voćnjaka.

Prije nego što su zapaljeni, ti su objekti opljačkani, “oslobođeni” od bijele tehnike, madraca, namještaja, čak i odjeće.

Iz straha za osobnu sigurnost, kao i na nagovor krajinskih vlasti, Hrvatsku je tada napustilo oko 200.000 njezinih dotadašnjih stanovnika, uglavnom Srba.

Kontaktirali smo Dokumentu, hrvatsku udrugu koja prikuplja podatke o zločinima s obje strane, te Srpsko narodno vijeće (SNV), kao i Državno odvjetništvo iz kojega nam je navedeno da, barem što se tiče Varivoda, i dalje prikupljaju informacije. No, što je s drugim mjestima?

– Teško je naći selo u sjevernoj Dalmaciji i Lici u kojem nije bilo ubojstava jednog ili više civila u akciji ‘Oluja’ i neposredno nakon nje. Poznata su ubojstva u Uzdolju, Žagroviću, Plavnu, Strmici, Ličkom Tiškovcu, Kosovu, Oćestovu, Ivoševcima, Zrmanji… – navode u SNV-u.

Ovo je samo dio zločina prema popisu koji se temelji na podacima SNV-a, Documente, HHO-a, MUP-a, Državnog odvjetništva RH, domaćih sudova, UN-a, Haaškog suda i svjedoka koji su iskaze davali pred našim i stranim sudovima, te domaćim istražiteljima.